Zijad Nanić (54) rođen je u Bužimu. U Bihaću je završio gimnaziju, nakon čega upisuje Rudarsko‑geološko-građevinski fakultet u Tuzli. Zbog izbijanja rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, vraća se u rodni grad. Legendarni komandant rahmetli Izet Nanić Zijadov je blizak rođak. Zajedno su osnivali 505. bužimsku brigadu 5. korpusa Armije RBiH, u kojoj je Zijad bio pomoćnik komandanta za sigurnost. Ratni put Zijada Nanića više je nego interesantan, a herojstvo koje je iskazao u presudnim momentima treba zauvijek cijeniti i poštovati.
Zijad je bio čestit i dobar momak za kojeg se nisu vezale nikakve afere. Baveći se karateom, samo je potvrdio svoju opredijeljenost za zdrav život i nenasilje, jer kao karatista nikada nije izazvao nikakav incident. Prisutan je od samog osnivanja SDA Bužim i početaka vojne organizacije u rodnom mu kraju, a opredijeljenost očuvanju suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine potvrdio je ulaskom u Patriotsku ligu BiH.
“Prvi mart 1992. godine, na dan referenduma, u Dobrom Selu osiguravali smo da sve protekne u najboljem redu, da ne bude nikakvih incidenata i da Bošnjaci budu sigurni. Učestvovao sam i u operaciji hapšenja Milana Martića u septembru 1991. godine, kad je došao da, navodno, pregovara s predstavnicima naše policije, ali bez ikakvih ingerencija. Uhvatili smo ga na mostu u Bosanskoj Otoci i zarobili ga. Intervenirala je naša policija i zatvorila ga u Policijsku upravu Bosanska Otoka, a narod, kad je čuo da je on tu, iskupio se u želji da ga linčuje. Došao je Avdo Hebib, kojeg je poslao rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, i rekao nam da nam je predsjednik poručio da ga moramo pustiti. Nije bilo drugog načina nego da se rulja, među kojom smo bili i mi, rastjera suzavcima, a Martić nabrzinu strpa u helikopter i odveze iz Bosanske Otoke”, prisjeća se Nanić.
OSNIVANJE 505. BRIGADE
Uvjeren je da se rat nikako nije mogao izbjeći jer, kako kaže, srpski predstavnici već su bili donijeli odluku da krenu u oružane sukobe iako je rahmetli predsjednik Izetbegović na sve moguće načine to pokušavao izbjeći: “Rat u Jugoslaviji nije se mogao spriječiti iz prostog razloga što to Srbima nije odgovaralo. U novoj konstelaciji odnosa, nakon prvih višestranačkih izbora, oni su gubili pola vlasti koju su do tada imali. Podjela je trebala ići prema nacionalnom ključu, a u tom je slučaju postojala mogućnost stavljanja veta na sve odluke. U to je vrijeme u vojnim strukturama bilo gotovo 90 posto Srba. Računali su da je to njihov glavni adut i da će, nakon što zaprijete vojnom intervencijom, zaustaviti odvajanje republika i naroda od tada već dobro okrnjene Jugoslavije, od koje se lagano odvojila Slovenija, u kojoj Srbi nisu gubili ništa jer se ondje nisu ništa ni pitali.”
Zijad Nanić prisustvovao je osnivanju prvih formacija i diverzantskih vodova za zaštitu naroda sredinom 1991. godine, da bi to bilo ozvaničeno osnivanjem Patriotske lige 12. septembra 1991. godine. To je bio nukleus oko kojeg se razvijala vojna formacija i rastao poznati odred “Hamza”, koji je kasnije prerastao u četu. Četvrtog aprila 1992. godine, nakon proglašenja ratnog stanja, glavni krizni štab u Bužimu donio je odluku da formira Štab odbrane Bužima, koji je tada bio mjesna zajednica u sastavu općine Bosanska Krupa i pripadao je općinskom Štabu odbrane Bosanska Krupa. Međutim, s obzirom na to da je Štab u Bosanskoj Krupi bio blokiran od strane Srba, Bužimljani su odlučili formirati svoj – Štab odbrane Bužim. Ispočetka su imali problema, a nakon što je desna obala Une krajem aprila 1992. godine okupirana, Štab u Bosanskoj Krupi, prema Nanićevim riječima, u potpunosti se raspao i onda su oni bili jedini koji su se održali na tom području.
“U Štabu odbrane bio je i Izet Nanić, koji je napustio JNA s položaja u Erdutu, ostavivši suprugu i dvoje djece u Kragujevcu. Mi smo ga tada imenovali za načelnika Štaba, a drugog je čovjeka Štab imenovao za komandanta. On nije prihvatio poziciju jer nije bio riješio pitanje porodice. Nije se htio isticati kako mu ne bi nastradala porodica. Kada je porodicu uspio prebaciti u Bužim, 4. aprila Izet Nanić prihvatio je poziciju načelnika Štaba odbrane, na kojoj je ostao sve do kraja jula 1992. godine. Prihvaćen je moj prijedlog i Izet je 2. augusta prihvatio imenovanje za komandanta Štaba odbrane Bužim. S obzirom na to da je bio školovan oficir, krenuo je u organizaciju i uređenje Štaba. U međuvremenu je formirana Unsko-sanska operativna grupa, na čije je čelo postavljen Ramiz Dreković, sadašnji general.
To su bile manevarske jedinice koje su bile kao vojska, a mi smo bili prostorne jedinice. Odlazili smo kod Hajrudina Osmanagića, komandanta Okružnog štaba odbrane, koji nam nije ništa davao, ni topografske karte. I još nam je potcrtavao da smo mi nelegalni. Otišli smo i kod Ramiza Drekovića, koji nam je jasno rekao da komandira manevarskim jedinicama, te da nema ništa s prostornim jedinicama. Mi smo tada, vraćajući se iz Bihaća u Bužim, donijeli odluku da osnujemo brigadu s obzirom na to da smo već imali tri odreda koji su polahko prelazili u bataljone. Bila je strateška stvar da smo se mogli osloniti na Unsko-sansku operativnu grupu i tražiti materijalno-tehnička sredstva koja su neophodna za to. Trinaestog augusta, kada je Dreković sa saradnicima posjetio našu komandu, predočili smo mu da imamo tri odreda po 400 ljudi s položenim zakletvama, specijalnu četu ‘Hamza’, koja je brojala oko 90 ljudi, i formiran vod vojne policije, a on je rekao: ‘Vi imate brigadu, dajte samo ime.’ Budući da je Unsko-sanskoj operativnoj grupi bilo naređeno da numerira jedinice na način da stavi ispred broj 100 i onda neki broj. Tako je došao naziv 105. bužimska, udarna, pa krajiška pješadijska brigada, a kasnije i muslimanska, što je poslije, iz nekih političkih razloga, izmijenjeno. U aprilu 1993. godine došla je naredba da se formira 5. korpus i da imena brigada počinju brojem pet”, priča Zijad Nanić.
FIKRET ABDIĆ OD POČETKA SPRSKI IGRAČ
Za razliku od agresije na Bosnu i Hercegovinu, naš sagovornik smatra da su sukobi s autonomašima i sama realizacija ideje paradržavne tvorevine Autonomne pokrajine Zapadna Bosna mogli biti spriječeni. Trebalo je, ističe Nanić, ideju AP Zapadna Bosna sasjeći u korijenu, a one koji bi se tome usprotivili eliminirati suđenjem. Za lidera samozvane AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića kaže da je otpočetka znao kako je on pripreman za trenutak kad Srbima ne bude sve teklo po zamišljenom planu i da su onda lansirali Babu kao posljednji as iz rukava.
“Greška je napravljena što je Fikret Abdić uopće pušten da dođe ovdje. Abdić je pripreman na autonomiju još u vrijeme afere ‘Agrokomerc’. Ta je afera napravljena i on u tome oslobođen samo kako bi ga pridobili da postane saradnik kontraobavještajne službe. On je nakon toga pripreman da bude neko sličan Aliji rahmetli i on se tako i ponašao sve do autonomije. Na nekoj srpskoj televiziji gostovao je Ratko Mladić i pričao o čišćenju ‘bihaćkog džepa’, rekavši tada da, osim borbe, ima i drugih načina da se to područje očisti. Kad se pojavio Fikret s idejom autonomije, sjetio sam se tih Mladićevih riječi i shvatio da je to ustvari ono na šta je Mladić mislio kada je rekao da ‘postoje i druge metode’ osvajanja Bihaćkog okruga. Naše čekanje i neodlučnost u slučaju Fikreta Abdića, koji je ovdje došao 1993. godine, samo je išlo u prilog razvijanju ideje autonomije i pridobijanja ljudi. Naši ovdje nisu imali jasne informacije od vrha o pitanju Abdića i čekali su, a on je to dobro iskoristio da što više zavede narod. Čak sam predlagao i tada da odemo u Veliku Kladušu, uhapsimo ga i zapucamo na one koji se pobune. Time bismo u korijenu sasjekli ideju autonomije i zauvijek riješili taj problem”, ističe Nanić.
Sagovornik Stava sjeća se da je od svog tadašnjeg referenta Šehirzada Šarića dobio informaciju kako se potpisuje neka peticija za autonomiju. Naredio je Šariću da ode na lice mjesta i sve privede. “Upitao sam ih: ‘Šta je ovo?’ A oni se vadili kako im je to stiglo od firme ‘Agrokomerc’. Rekao sam im da ne lažu i da to više ne rade jer će idući put gore proći. Kada sam poslao izvještaj o tome u vidu sigurnosne prijetnje, otišao sam na referiranje, na kojem smo jedino kolega iz Cazina i ja prijavili takve aktivnosti. Tek su se nakon dvadesetak dana ljudi aktivirali kad su vidjeli da to uzima maha. Bilo je i bezbjednjaka koji su u tome učestvovali, a skontali smo ih jer su na referiranju pokazivali statut autonomije, što mi je bilo sumnjivo. Otkud im to osim ako i sami nisu bili na nekom od sastanaka vrha autonomije i to dobili. Nažalost, bio sam u pravu. Jedan kolega bezbjednjak, Mirso, kasnije je otišao u autonomiju. Stariji narod uzimali su na prevaru da potpišu peticiju. Prijetili su im, ako ne potpišu, da neće vidjeti svoju djecu koja su tada radila u ‘Agrokomercu'”, priča Zijad Nanić.
S obzirom na to da je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 505. bužimske brigade, imao je veliki utjecaj u Bužimu, što ga ipak nije navelo da bude nepošten. Vlastitog brata regrutirao je ne obazirući se na sestrin hatar, koja mu je rekla da će on biti kriv ako im brat pogine, a tek je postao punoljetan. Zijad je u kontraobavještajnim poslovima bio vještiji od predstavnika međunarodne zajednice, za koju kaže da je igrala nečasnu ulogu u proteklom ratu i davala povjerljive informacije 5. korpusa drugoj strani: “Znao sam provesti cijelu noć s UNPROFOR-om i nadmudrivati se oko informacija. Rusi i Englezi bili su opasni, a među njima je bilo i Arapa koji se nisu ništa pitali. Jedna naša žena, koja je kod njih radila kao prevodilac, rekla mi je da o meni pričaju u smislu da ne mogu izvući nikakvih informacija, za razliku od ostalih brigada iz kojih su informacije pljuštale na sve strane. Posebno je bio namazan jedan ruski major. Kad bi došao na sastanak, obavezno bi pozdravljao s ‘merhaba’. Jednom sam mu rekao: ‘ Slušaj, da mi sad klanjaš podne cijelo, ne bih ti vjerovao!’ On je odgovorio da je neutralan, na što sam mu prigovorio kako je on vojnik ruske vojske i ne može biti neutralan jer njegova država podržava Srbe. Lomio sam koplja s takvima i zbog takvih imao problema sa svojim ljudima, od kojih su oni tražili da obiđu neke kote da vide šta mi imamo. Oni podnesu zahtjev Atifu Dudakoviću, a on, ne znajući o čemu je riječ, odobri taj obilazak. Kad mi dođu s potpisom i pečatom, ja im hladnokrvno kažem da ne idu nikuda. Naprimjer, na jednoj lokaciji smo imali minobacač i oni bi, čim bi to otkrili, poslali kote Srbima koji bi tukli tu kotu dok je ne unište.”
“U BUŽIMU NE SMIJE NI KOKOŠ ŽIVA OSTATI”
Prvu su autonomiju, kaže, lahko rasuli. Bilo je to krajem augusta 1993. godine. Vojska i narod pobjegli su u SAO Krajinu i bili u izbjegličkim kampovima u Maljevcu. Ondje su ostali oko tri mjeseca, nakon čega su autonomaši, zbog loših uvjeta, tražili da Srbi nešto poduzmu, a ovi su onda poslali na Veliku Kladušu svoje najsposobnije borce. Sjeća se Nanić da je došao Radojica Božović, koji je bio pukovnik u JNA, ali i Legija sa svojim vojnicima. Tvrdi da su oni autonomaše isturali kao živi štit i pucali u njih ako bi bježali. Bila je to, kaže Zijad, najjača ofanziva koja je krenula na 5. korpus Armije RBiH i najviše zakačila upravo 505. bužimsku brigadu.
“Samo na Brezi ih je poginulo oko tri stotine. I Ratko Mladić je došao, kazavši da je to najbolje što ima Vojska Srpske i da će oni pobijediti. Tu je bio i Momir Talić, komandant Prvog krajiškog korpusa VRS-a. Doveli su tu još i pantere, vukove i bataljon vojne policije. Ma nema koga sve nisu tu dovukli i udarili na 505. bužimsku. Napadali su osam dana, a napad je počeo 4. septembra 1994. godine. Devetog dana napada rahmetli komandant Izet Nanić udario im je kontru i razbucao svu tu Mladićevu kamarilu, a njega ranio. Mladić mu je u dlaku izmakao, ostavivši vjetrovku, kapu i lično vozilo. I sad se ja toga trebam stidjeti i plašiti se to kazati u javnosti?! U rokovniku Save Sokanovića, Mladićeveg pomoćnika za moral, našli smo da je Ratko Mladić tada rekao kako u Bužimu ne smije ni kokoš živa ostati. Eto ti genocida da ne može biti veći. I sad mi moramo povijati glavu pred njima samo zato što su oni ojačali, a oni sada veličaju tog istog Mladića. Pa jesmo li ih tada satrali, jesmo! Dlaka je falila da ga uhvatimo i onda bi vidjeli kako bi tekao daljnji tok rata”, tvrdi bezbjednjak 505. bužimske brigade, ističući da su “Slobodarski dani viteškog grada Bužima” jedina manifestacija koja čuva sjećanje na hrabru borbu 505. bužimske brigade i značaj rahmetli komandanta Izeta Nanića.
Mnogo je akcija i podviga iza rahmetli Izeta Nanića i 505. bužimske brigade, a Zijad ističe kako je ona na Brezi 1994. godine bila najbitnija za cijeli Bihaćki okrug: “Da nismo slomili njihovu ofanzivu ‘Breza ‘94’, bio bi uništen 5. korpus Armije RBiH. Bilo bi slobodno tih pet srpskih korpusa, što bi znatno promijenilo tok rata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Hrvatskoj, jer smo i njima puno pomogli tom akcijom. Prva naša akcija je ‘Munja ‘93’, u kojoj smo oslobodili oko 40 kvadratnih kilometara prostora i nanijeli ogromne gubitke i zarobili dosta materijalno‑tehničkih sredstava, čime smo se opremili za daljnji tok ratovanja zadavši im strah. Zatim smo 21. augusta imali ulazak u Veliku Kladušu, to je razbijanje prve autonomije. Kasnije, u operaciji ‘Sana’, bili smo nosioci oslobađanja Bosanske Krupe i izbili preko Sane do samog Prijedora. U jednoj akciji smo razoružali 240 autonomaša. A zatim smo od 16. novembra, kada je krenula druga autonomija i kada su četnici preuzeli komandu nad Fikretovim snagama, pa sve do kraja jula i deblokade, svakodnevno imali velike borbe i gubitke, a nismo imali nekih uspjeha osim što smo se branili i nismo im dali da prođu dalje.”
Po završetku rata, Zijad Nanić demobilizirao se u činu majora, a trebao je biti i unaprijeđen. U rudnik mangana došao je kao pripravnik 1998. godine, a zbog štrajka u kojem je smijenjen tadašnji direktor, imenovan je za novog direktora. Pokušao je popraviti što se dalo popraviti i raditi na unapređenju posla kroz ideje o proizvodnji gotovih veziva, žbuka i maltera, ali mu banke nisu htjele dati kredit zato što to nije bila privatna firma. Od tada do 2012. godine bio je na nekoliko funkcija, a posljednja koju je obnašao bila je pozicija savjetnika Agana Bunića, načelnika Općine Bužim. Danas je na birou i suočen je s optužnicom za ratne zločine. Zijad se nada oslobađajućoj presudi Suda BiH jer, kako tvrdi, nema nikakvih elemenata po kojima bi on bio osuđen za navodna zlostavljanja autonomaških i srpskih zarobljenika.
“Navodno su oni bili mučeni, a ja to znao i nisam ništa poduzeo da to spriječim. Međutim, isti ti autonomaši su izlazili kao svjedoci i nijedan me nije ni spomenuo tada uživo u sudnici, ali su u pisanim izjavama koje su dali prije, a sumnjam da su bili prisiljeni da tako kažu, naveli moje ime. Između ostalog, govorili su da ih se mučilo betonskim blokom kojim su ih udarali u prsa, na što je jedan od članova sudskog vijeća rekao da je to nemoguć čin, jer ko bi preživio takvo nešto. Njima je Latinović, koji im je uzimao izjave, obećao da će dobiti veliku odštetu ako dobiju na sudu i oni su pristali na tu igru jer nemaju ništa drugo. Izvarani su od Fikreta Abdića, a ‘Agrokomerc’, u kojem su radili, propao je i sada nemaju ništa, pa im ovo dođe kao dobro rješenje za finansijske probleme. Navodi se i da sam se ja pitao za sve, pa čak i za to šta će zatvorenici jesti, što je isuviše glupa izjava. I sami su priznali da su jeli istu hranu kakvu smo i mi jeli. Sada smo u fazi izvođenja svjedoka, što će, po dosadašnjem tempu, potrajati sigurno dvije godine. Onda ima odbrana i naši svjedoci, tako da može potrajati najmanje pet godina dok ne dođemo do presude i još, ako bude potrebno da se žalimo, može i više potrajati. Ali, ja se nadam da će to biti riješeno u pozitivnom smislu za mene, jer zaista nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na to da sam nešto naređivao ili prešućivao ikakve zločine. Osnova mog djelovanja uvijek je bila vjera, a zna se da je u islamu zabranjeno maltretiranje zarobljenika i imam hiljadu dokaza da sam tako radio. Meni je, pored toga što mi je važno da sebe odbranim i sperem ljagu sa svog imena, također bitno da time odbranim i samu 505. brigadu, u kojoj se to nije smjelo raditi, a samim tim i da ukažemo na činjenicu da rahmetli komandant Izet Nanić nije bio ratni zločinac”, kategoričan je Zijad Nanić.
Nezadovoljan je današnjim odnosom prema borbi za Bosnu i Hercegovinu. “Sami smo sebi krivi što smo dopustili da se stidimo naše odbrambeno-oslobodilačke borbe. Izmijenili smo sva imena ustanova i ostalih objekata koja su imala bilo kakve veze s ratom, dok Srbi u RS-u na svakom koraku daju imena koja nisu prikladna. Ako smo za suživot, onda i druga strana to mora pokazati, jer ovako nema smisla. Ili, naprimjer, kada se Atif Dudaković hoće kandidirati na nekoj od lista, mi sami protiv njega iznesemo toliko smeća da je to nevjerovatno. A oni svoje ratne komandante veličaju. Najveći je problem što su kasnije u politiku ušli ljudi koji nisu osjetili rat i onda im je lahko da izgube sve ono što smo mi krvlju branili.”
stav.ba
